Greška
  • XML Parsing Error at 67:39. Error 9: Invalid character
  • XML Parsing Error at 1:418. Error 9: Invalid character

Radojka Šverko

radojka-sverko-1Ro?ena sam u Pazinu, 9. travnja 1948. godine. Moram priznati da sam kao dijete mnogo vremena provodila pred ogledalom. Kada su mi bile ?etiri godine, preselili smo iz Pazina u ku?u u Buzetu. Tamo sam mnogo vremena provodila igraju?i se sa dvije sestre, starijom Mladenkom i mla?om Jadrankom, te bratom Mladenom. Važila sam za djevoj?icu koja se mogla popeti na svako stablo u Buzetu. Otac mi je bio službenik i živjeli smo u stanu s vrtom, urednim poput ljekarne. Bilo nam je teško samo s o?evom pla?om, ali gladni nismo bili. Otac mi je bio miran, pedantan i usadio mi je ljubav prema radu u vrtu, dok sam uz majku nau?ila voljeti ku?u, tako da se ni sada ne ustru?avam bilo kakvog posla u ku?i.
Imam malu papigicu, koja me uvijek ?ini sretnom svojim ?arobnim cvrkutanjem ali mi je strašno žao što je zato?ena u krletci. Imam i maloga hr?ka, tako je umilan i drag. Hranim ih, ?istim, a moja mila k?er Ana mi u svemu tome pomaže. Kada mi je teško, a takve dane proživljavaju svi ljudi, Ana me iznenada zna razveseliti, tako što me odvede nekamo, na neko lijepo mjesto, pored mora i onda brzo zaboravim sve probleme koji nas okružuju.
Volim svoju obitelj i za nju bih žrtvovala sve. Volim i cijeli svijet, sve ljude i optimisti?no prilazim budu?nosti. Mir u ku?i, mir u ljudima, mir u zemljama.... To je taj ideal kojeg o?ekujem, kojemu težim, jer samo to može donijeti spokoj sva?ijoj duši i svakome srcu.
 
U školi sam, kao i moje sestre, bila odli?an ?ak. U osnovnoj školi sam po?ela pjevati u zboru, svirala u tamburaškom i frulaškom orkestru,  igrala rukomet... Za moju generaciju, bilo je izrazito dragocjeno vodstvo nastavnika glazbenog odgoja Branka Jiraseka. Danas na njega gledam kao na osobu nadljudskih kvaliteta. Kada sam završila osnovnu školu, postavilo se pitanje gdje nastaviti školovanje. Buzet je bio jedna od najsiromašnijih op?ina u tadašnjoj Jugoslaviji. Osim osnovne škole nismo imali apsolutno ništa, ni tvornice ni obrta. Starija je sestra, uz stipendiju op?ine Buzet, upisala glazbenu školu, koju je toliko željela. A glazbenu školu sam željela i ja! Ali kada je na mene došao red da odlu?im, otac nije dopustio da se upišem u glazbenu školu, unato? mojoj velikoj želji. Smatrao je da od toga posla nema kruha.
 
?inilo mi se da nikada ne?u ostvariti svoju želju, a osje?ala sam da sam predodre?ena za glazbu. I tada, od Istarskog vodovoda u Buzetu, dobila sam stipendiju za ekonomsku školu i tome sam se trebala radovati. Morala sam se odvojiti od obitelji i oti?i u Pulu, a Pula je za mene u prvo vrijeme bila poput zatvora. Tako blizu, a zapravo tako daleko. Vrlo sam se teško snašla. U školi sam bila jedina koja je, me?u svim u?enicima u razredu,  živjela odvojeno od obitelji. Kratko vrijeme sam živjela u ?a?kom domu, a zatim me otac, zajedno sa sestrom, smjestio kod jedne gospo?e. Sa sestrom sam se vi?ala samo nave?er, jer je puno vježbala u glazbenoj školi.
Mladenka je završila glazbenu školu i cijeli radni vijek radila kao nastavnik putnik u tri škole u okolici Buzeta, a glazbenik je i moj brat Mladen, koji danas radi sa djecom, kao nastavnik glazbe u Buzetu. S petnaest godina sam bila visoka, vitka i vrlo sam se lijepo odijevala. Nisu to bile skupe stvari, ali sam uvijek nastojala da sve što mi se sašije ima neku posebnu notu. Konstantno sam njegovala sklonost pjevanju i 1963. prijavila sam se na jedan natje?aj, na nagovor mojih prijatelja Mirka Cetinskog, Lidije Percan i Arinke Šegano. Bilo je to nešto sli?no "Prvom pljesku" i takvih je priredaba, na kojima su se ‘regrutirali’ mladi, talentirani pjeva?i, u ono vrijeme bilo mnogo. Od po?etka sam imala uspjeha na tim priredbama, ali trebalo je mnogo vremena da se popnem na pobjedni?ko mjesto. Osvajala sam naj?eš?e drugu ili tre?u nagradu. Ve? slijede?e, 1964. godine, zahvaljuju?i visokim plasmanima, stekla sam pravo predstavljati Hrvatsku na festivalu pjeva?a amatera Jugoslavije. Iz drugih republika bilo je više izvo?a?a, ali iz Hrvatske je tu osim mene bio samo Tomislav Bori?, koji mi je kasnije jedno vrijeme bio partner u "Gubec-begu" zamjenjuju?i Branka Bla?ea. Voditeljica festivala je bila naša poznata i priznata glumica Zdravka Krstulovi?. Sje?am se da je bila neopisivo lijepa. ?ak je i bila toliko dobra da mi je za jednu ve?er posudila svoju haljinu. Na tome sam joj i danas beskrajno zahvalna.
 
Osvojila sam tek sedmo mjesto, ali od svih pjeva?a koji su se tada tamo pojavili, jedino sam ja još uvijek tu, na sceni. Uz ekonomsku školu, skrivaju?i to od roditelja, polazila sam i glazbenu školu kod prof. Dubravke Stopi?. Glazbenu školu ipak nisam završila jer mi je bilo naporno poha?ati dvije škole, tim više što sam uzimala još i satove solo pjevanja. Gospo?a Marija, kod koje sam u?ila solo pjevanje, u svom nastojanju da me osposobi za nešto trajnije mi je davala jako teške vježbe za razvijanje tehnike disanja i time me potpuno iscrpila. Nisam mogla svladati sve te obveze. Ekonomska škola mi nije išla, a i znala sam da nikada ne?u biti ekonomist. Trebalo se prehraniti jer je stipendija bila dostatna tek za pla?anje kreveta, trebalo je nekome pri?uvati djecu i raditi da bi se moglo opstati. Dakle, trebalo je biti – ekonom. Ipak, oduvijek sam duboko u sebi osje?ala onaj glazbeni zov, zov umjetnosti. Znala sam da je glazba ono što se zove moja budu?nost. Ma koliko bio trnovit put do željenoga cilja, bila sam spremna. Polako sam ulazila u ring preživljavanja u svijetu show businessa.
 
Moji pjeva?ki uspjesi ipak nisu ostali bez odjeka i po?ela sam raditi s orkestrom "Istrakord". Nisu to bili moji vršnjaci, ve? ozbiljni ljudi, tako da sam se me?u njima osje?ala zašti?enom. Svirali smo u Puli, obilazili obližnja mjesta, prostore u kojima se tada odvijao glazbeni život. I u toj dobi, sa 16 godina, pjevala sam seriozniji repertoar, što nastojim ?initi i danas. A tada sam lomila jezik da savladam engleske tekstove. Vjerujem da se isplatilo i da je publika to prepoznala. Posao mi je uvelike olakšao školovanje. Mogla sam si neke stvari priuštiti i nekako je moja odbojnost prema tom gradu omekšala. Pula je, zapravo, fascinantan grad. Ali kada je ?ovjeku teško, ne vidi oko sebe sve te lijepe stvari. To su gledali turisti. Ja sam gledala knjige, note i u?ila. 1967. godina je bila zna?ajna. Dogodile su se ružne ali i lijepe stvari. Te godine je umro moj otac. Dogodilo se puno toga: Matura, zatim, moja prva velika ljubav, te ponuda za brak. Te godine dolazim u veliku obitelj svoga supruga, gdje sam slijede?e godine rodila k?erku Sandu. Bilo mi je dvadeset godina. Zato nije ni ?udo da sam ve? baka jer je moja k?erka tako?er rodila u dvadesetoj. Neke stvari su jednostavno predodre?ene. Iako sam imala dijete, raditi sam morala. To je imperativ cijelog mog života. Ve? tri mjeseca nakon poroda nastavila sam pjevati, što mi je bilo vrlo naporno jer je nave?er dijete trebalo okupati, nahraniti, a nakon toga se našminkati i raditi ponekad do dva poslije pono?i, da bih ujutro zbog djeteta ustala u šest. Suprug, tako?er glazbenik, pomagao mi je u pisanju aranžmana ili svirao klavirsku pratnju, a svekrva je nastojala preuzeti što ve?i dio brige oko djeteta. Zahvaljuju?i toj podršci obitelji, ipak sam uspijevala baviti se  poslom za koji sam se opredijelila. Kad se živi u velikoj obitelji, puno je lakše : netko pridrži dijete, drugi ?e ga nahraniti, spremiti. U toj je ku?i tada, pored svekrve, mene, moga muža i k?erke, živjela svekrvina sestra, moja šogorica s mužem i djetetom i još tri podstanara.
 
Prvi poziv za odlazak na me?unarodni festival dobila sam 1969. godine. To je uistinu bilo kao nešto iz bajke, kao iznenadna nagrada za sve što sam postigla do tada. Sa skladateljem Alfijem Kabiljom našla sam se na Kanarskim otocima i zabljesnula u plejadi poznatih pjeva?a iz cijele Europe. Bio je to "Festival de Atlantico" u Puerto de la Cruzu na kojem su nastupali pjeva?i iz Italije, Španjolske, Gr?ke, Francuske .... Uspjeh na tom festivalu otvorio mi je vrata za nastupe na televiziji, donio mi je ekskluzivni ugovor za diskografsku ku?u Belter iz Barcelone, koja je tada okupljala sve najbolje što je Španjolska tada imala. Snimala sam skladbe Alfija Kabilja na španjolskom i plo?e su se odli?no prodavale, jer su me španjolski mediji odli?no pratili. Jezik sam brzo svladala, jer mi je znanje talijanskog, koje sam stekla u djetinjstvu, poslužilo kao osnova. Dobila sam svoju emisiju na španjolskoj televiziji - sje?am se da je špica bila strašno glamurozna - a gost mi je bio Julio Iglesias. Emisija je išla uživo, u studiju je bio revijski orkestar, a moji gosti su bili i još neki tada vrlo popularni glazbenici kao što su Salome, Concita, Kristina, Don Lurio ... Emisiju je režirao Valerio Lazarov, kojeg sam ve? prije upoznala u Bukureštu. U Španjolskoj sam nastupila na nekoliko festivala, putovala sam u Madrid radi snimanja plo?a, nastupala u Palma de Mallorci, Barceloni i dakako da je boravak na takvim mjestima rezultirao druženjem s mondenim svijetom. ?lanica žirija na festivalu bila je Joan Collins. Joan Collins i njezin tadašnji muž pozivali su me da do?em k njima u London i Los Angeles, ali nisam otišla. Sve je ostalo na tom druženju u Španjolskoj i onom "vidjet ?emo se". Nisam od onih koje sve to osobito fascinira. Bilo mi je lijepo družiti se sa Joan Collins, Shirley Bassey, ali jednako tako i sresti nekog kolegu ili kolegicu kao što su Josipa, Gaby ili Tereza. Nisam se posebno trudila da budem u društvu poznatih osoba, ?ak se ?esto doga?alo i obratno, da su oni nastojali biti bliže meni jer sam i tada bila okružena paparazzima i novinarima. Nisam na miru mogla oti?i na ve?eru, a da se odnekud ne pojavi neki novinar. Ali meni novinari nikada nisu smetali. To su ljudi kao i svi mi, koji rade svoj posao. Neki sa dobrim namjerama, a ima i onih drugih. Ali toga ima u svakoj branši. Zato, jednostavno treba znati prepoznati dobre ljude, koji ti prilaze srcem i sa?uvati njihovo prijateljstvo. To sam nau?ila i takva sam i danas.
 
U Rio de Janeiru 1970. dogodila se još jedna prekretnica u mojoj karijeri. Bio je to svjetski festival pop glazbe, na kojem su nastupali izvo?a?i iz cijelog svijeta. Nijedan festival koji se danas održava, ne može se usporediti sa tim. ?lanovi žirija bili su najve?e zvijezde : Ray Conief, Paul Simon, Spanky Wilson, Shirley Bassey, Burt Bacharach.... a nastupali su predstavnici iz 46 zemalja. Pjesma koju sam pjevala zvala se "The World Is Mine". Na velikim pozornicama i s velikim orkestrom funkcioniram bolje nego s malim, potpuno se stopim s binom. Dakako, postojala je neka doza uzbu?enja, ali bila sam toliko sigurna u sebe da mi se danas, kad ponovno proživljavam sve one doga?aje i ono uzbu?enje, ?ini kako zapravo nisam bila svjesna što se doga?a oko mene i što sve to meni zna?i. Na tom festivalu proglašena sam pobjednicom. Kada sam se ve? našla na sceni, po?elo je nekakvo komešanje iza pozornice i meni je, ve? kao pobjednici festivala, dodijeljeno drugo mjesto zbog, kako su rekli, greške u prebrojavanju glasova. Na moje se mjesto popeo argentinski pjeva? Piero. To je bio skandal, ali donio mi je ve?i publicitet nego da sam bila prva. Proglasili su me najboljom pjeva?icom u svijetu, a ja sam to prihvatila kao utješnu nagradu. To je izazvalo veliki broj napisa o Alfiju Kabilju i meni. Uslijedili su festivali u Tokiju, Seulu, u Ateni, Puerto Ricu, Caracasu, Curacau na Nizozemskim Antilima, "Bratislavska lira", pa opet Rio de Janeiro, Los Angeles, New York, i sa svakog sam se festivala vra?ala s nagradama. Davida Bowiea pobijedila sam 1969. godine i ta se godina ne spominje kad se pri?a o njegovoj karijeri. Danas mi se ?ini kao da su se svi ti uspjesi doga?ali nekome drugom. Dodiruju?i zvijezde na svjetskim pozornicama, nisam dozvolila sebi uobrazilju nedodirljivosti. I danas, kada sam "ispekla zanat" i kada mogu re?i da bez straha vladam pozornicom, svjesna sam jednakosti sebe i ljudi koji me slušaju. Mene nitko iz moje zemlje nije poslao, delegirao. Alfi i ja bili smo jedna ekipa, dok su ekipe drugih zemalja imale osam, devet ?lanova. Svoju sam garderobu uvijek nabavljala sama. Sve moje haljine bile su rukom šivane i krojene. O mojoj se garderobi brinula moja dugogodišnja prijateljica gospo?a Anita Bari?evi? Kalina. U Riju sam nosila malu, bijelu mini haljinu, a preko nje bijeli plašt od iste tkanine, raskošno opto?en nojevim perjem. Proglašavali su me najelegantnijom damom festivala i dospijevala sam na naslovne stranice svjetskih ?asopisa. U Riju sam imala šminkera Anaela, koji je postao poznat nakon što je dugo šminkao Verusku, tada poznatu manekenku. U to sam doba imala toliko novaca da sam ga angažirala kako bi se brinuo o mom izgledu od jutra do mraka. Nosila sam turbane ili bih imala prikladan šešir. Uspjesi u svijetu nisu promijenili ni mene, a ni odnos mojih uku?ana prema meni. Onog trenutka kada bi se zastori spuštali, kada bi se ugasile kamere, u meni se javljao osje?aj - da mi je biti doma. Uvelike sam razlikovala pozornicu od ku?e : bile su to dvije potpuno razli?ite Radojke. Došla sam kao pobjednik iz Rija, gdje me ?ekalo dijete, svekrva, obitelj. Trebalo je ku?u po?istiti, pospremiti.
 
Izme?u svih tih nastupa u svijetu nisam zanemarivala ni naše festivale. Pjevala sam na festivalima u Opatiji, Zagrebu, Splitu... "Kud plovi ovaj brod" otpjevala sam na vrhuncu svoje me?unarodne karijere na Splitskom festivalu 1970. godine. Krajem sedamdesetih preuzela sam ulogu Jane u rock operi "Gubec-beg". U to vrijeme  lagano puca i moj brak. Bilo mi je teško, ali jednostavno sam otišla iz ku?e svoga muža s nekoliko kov?ega, autom i djetetom. Odselila sam u Zagreb i našla podstanarski stan. Ali Sandi Zagreb nije odgovarao. Zbog alergije, bila sam prisiljena vratiti je u ku?u svoga oca. Puno sam radila. Nakon "Gubec-bega" slijedila je uloga Nere u rock operi "Gri?ka vještica", a gluma?ki izazov prihvatila sam na nagovor Rajka Grli?a, koji mi je povjerio vode?u ulogu u svom filmu "Bravo maestro". S cijelom ekipom otišla sam na predstavljanje filma u Canes. Iako prepuno glamura, bilo je to ružno razdoblje jer sam bila odvojena od djeteta. Neprestano sam bila na relaciji Rijeka - Zagreb i tu sam cestu prešla bezbroj puta, po ledu, snijegu i po maglama. Nakon nekoliko godina ušla sam u drugi brak. Udala sam se za Zagrep?anina i rodila k?erku Anu. Moje se k?eri neizmjerno vole i nikada me?u njima nisam ?inila razliku. Kada se Ana rodila, moja je karijera stala. Ana je imala zdravstvenih poteško?a, ali unato? tome se suprug odlu?io na rastavu kad su Ani bila dva i pol mjeseca. U to sam vrijeme imala njegovu financijsku podršku, ali sve drugo je izostalo. Bilo je to definitivno najgore razdoblje moga života. Moram priznati da su mi bile potrebne godine da opet stanem na noge. Sama. Odlu?ila sam proživjeti to tako kao što je došlo, pa ?e i pro?i. Bez ramena za plakanje, bez i?ije podrške, bez alkohola, sedativa, druže?i se s jedinim porokom, cigaretom. Uspjela sam pro?i sve te krize, uživaju?i u tome što moja Ana napreduje i raste. To mi je davalo snage. Ponekad, kad mi je bilo jako teško, gledala sam svoje trofeje i mislila je li pravedno da se ja mu?im, a da moje uspjehe nitko ne vidi. Ipak, nikada nisam dopustila da se ta patnja na meni vidi, niti sam se povukla iz javnosti. Zvonko Špiši?, posebno je za mene napisao pjesmu "Život moj", koju sam pjevala na Zagreba?kom festivalu. Smatram da je to jedna od njegovih najljepših pjesama. Trebalo mi je dosta snage da otpjevam taj tekst, jer sam u toj pjesmi prepoznavala svoj život. Ipak, život je išao dalje i ja sam se uputila u neka nova glazbena prostranstva.
 
Kada se dogodio rat nastupala sam , poput mojih kolega, na mnogobrojnim dobrotvornim koncertima. Nisam održavala pla?ene koncerte, a i poznata je stvar da su moji nosa?i zvuka bili prava rijetkost. Mislim da bi netko drugi trebao dati odgovor na pitanje zašto je tome tako jer mi se konstantno javljaju dragi ljudi, iz svih krajeva, žale?i što nema mojih koncerata, a niti mojih plo?a. Ja sam jako osiromašila neke svoje zalihe koje su mi trebale pomo?i da lakše dišem pod stare dane. Kao kompenzaciju za ta stanja odlu?ila sam intenzivirati nastupe programom sakralne glazbe s profesoricom Šumak, profesoricom O?i?, a napose s maestrom Alanom Bjelinskim i komornim orkestrom "Windstrings", jer mi je bilo neizmjerno potrebno oporaviti se nakon svih tuga. Radilo se o klasi?nom programu ( Zajc, Verdi, Stradella,...) koji ima divan odjek kod publike, a moje glasovne mogu?nosti tu posebno dolaze do izražaja. Nakon takvih koncerata osje?ala sam se užasno umorno, ali i ispunjeno. Tako da bi umor brzo prolazio, znaju?i da sam u?inila pravu stvar. Zatim sam se okrenula festivalu kojeg sam posje?ivala na po?etku svoje karijere. To su "Melodije Istre i Kvarnera". Preselila sam ponovno u Rijeku, gdje sam i danas. Nastupam na Splitskom festivalu, Zagrebfestu, MIK-u i drugim festivalima. Izdala sam CD "Vatra i led" , gdje sam se približila suvremenim zvucima,  CD "Va dihe mora" s pjesmama na ?akavskom dijalektu, na kojem je i opus mojih pjesama s MIK-a,  CD "Radujte se", na kojem je izbor najljepših boži?nih pjesama, a nedavno je Croatia Records izdao moju "Zlatnu kolekciju" koja je rezime moje dugogodišnje karijere.
2006. godine ostvarila sam izvrsnu suradnju sa diskografskom ku?om  iz Skandinavije, nakon ?ega je snimljen CD Men Are My Best Friends, simboli?nog naziva jer tu upravo pjevam skladbe, koje su do tada bile izvo?ene isklju?ivo u muškoj interpretaciji. Tu barijeru sam probila i taj CD nailazi na izvrstan odjek kod slušatelja.
Naravno, u planu su i neki drugi projekti, o kojima ?u govoriti kada za to do?e vrijeme. Sada uglavnom nastupam u manjim crkvama sa sakralnim programom, ali obi?avam nastupati na ve?im pozornicama uz pratnju orkestra ili mojeg benda pod vodstvom prof. Vladimira Babina. Nedavno sam gostovala u jednom poljskom kazalištu, zatim u Kopenhagenu, a u planu su i koncerti u Zagrebu i drugim gradovima.
 
Moj životni moto je uvijek i?i dalje, voljeti, a pjevat ?u dok u meni bude bilo i ono malo zrno snage i dok god me publika bude željela.
Jer na koncu, moja publika je, zapravo, moj po?etak i kraj. Kada i ako ne bude više pljeska, ako ne osjetim one vibracije koje se uzajamno vra?aju, na sceni ne?e biti ni mene.
 

Utorak, 10 Prosinac 2013 16:36 administrator
Ispis PDF